U prostranoj područnoj školi u Sasama kod Srebrenice nastavu pohađa samo pet učenika, raspoređenih u četiri razreda. Marijan je jedini prvačić. Za vrijeme naše posjete bio je na vakcinaciji. Anđela i Filip su blizanci, učenici drugog razreda. Adelisa je treći, a Marko četvrti razred. Mala složna družina.
-Sa mnom u klupi sjedi moja rođena sestra, kaže Filip.
-On mene mora slušati jer sam ja starija, dodaje Anđela.
Adelisa i Anđela jedine su djevojčice. Iako se često na odmorima igraju sa dječacima, one su nerazdvojne.
– Ja u ovoj maloj školi imam najbolju drugaricu Adelisu, kaže Anđela.
-Meni je najbolja Anđela, stidljivo govori Adelisa.
Škola u Sasama uspjela je pomiriti sve različitosti. Od uzrasta djece, njihovih želja i potreba, zahtjeva roditelja do nastavnog plana i programa. Nimalo lagan zadatak za učiteljicu Tatjanu kojoj je ovo prvo radno iskustvo.
-Ovdje su djeca jednostavno dobra, poslušna, lijepo vaspitana tako da nisam imala problema nikakvih, priča učiteljica Tatjana Andrić.
Posebnost ove škole je i obilježavanje vjerskih praznika. Dogovor je da djeca poštuju sve praznike. Od svih praznika najdraži su im rođendani, kažu da su ti dani za njih posebna svečanost.
-Slavimo rođendane, kad je nekom rođendan donese sok i keks. Slavimo Novu godinu. Kada su neki vjerski praznici, mi tada ne idemo u školu, rekao nam je Marko Milovanović.
Sličan pogled na obilježavanje praznika ima i učiteljica. Ona smatra da je dobra saradnja sa roditeljima kao i njihovo opredjeljenje da ne naglašavaju razlike doprinijelo prijatnoj atmosferi koja vlada u lijepo ukrašenoj učionici.
-Radim u kombinovanom odjeljenju, imam pet učenika, inače odjeljenje je multietničko, do sada ja nisam imala problema, međusobno se poštujemo, ne radimo ni za Božić ni za Bajram, učenici i jedne i druge vjere imaju svoju vjeronauku, priča Tatjana.
Roditelji su više nego zadovoljni rezultatima koje postižu djeca i slažu se da je bogatstvo odrastanja u različitostima u kojima žive njihovi mališani.
-Išao sam ovdje u školu, bilo nas je u razredu 28. Nastavu smo pohađali do četvrtog razreda, sve učionice bile su pune pune, išlo se u prvu i drugu smjenu, bilo je dosta đaka, govori Boban Prodanović, Anđelin i Filipov otac.
Boban svjedoči da je u područnom odjeljenju u Sasama prije rata bilo više Bošnjaka nego Srba, to međutim nikad nije bio problem. U takvom okruženju želi da odrastaju i njegova djeca. Sa njim je saglasan Adelisin otac Meho Hajdarević.
– Što se tiče problema, nema nikakvih problema, zaključuje on.
Hajdarevići imaju i sina. On je učenik sedmog razreda i na nastavu putuje u Srebrenicu što je roditeljima dodatni trošak. Roditelji su saglasni da bi bilo ljepše kada bi u Sasama bilo više đaka.
-Naravno da bih voljela da ima više djece, i njima bi bilo bolje da se druže sa svojim vršnjacima, a ne samo oni da idu u drugi razred, teško je i njima, ne samo nama kao roditeljima, priča Anđelina i Filipova majka Jelena.
Škola u Sasama kod Srebrenice ne ističe se malobrojnošću đaka jer je takvih u Bosni i Hercegovini mnogo, nego toplinom i pozitivnom atmosferom koja u njoj vlada. Djeca su na prvom mjestu. Ovdje se uspjeh mjeri drugarstvom, solidarnošću i jednakošću među djecom. Područno odjeljenje „Prve osnovne škole“ u Sasama kod Srebrenice dokaz je da su centar dječijeg svijeta smijeh i igra, a ni znanja ne manjka.
(Reportaža je kreirana u sklopu novinarske radionice koja je dio “Projekta razvoja i saradnje regije Birač” koji finansira Vlada Kraljevine Holandije, a provode agencije Ujedinjenih nacija UNDP, UNICEF, UNHCR. Tekst: Dana Bučalina i Vladan Mrakić, Foto:Aleksandra Jović, Mentorka: Alema Kazazić.)
