“Slika vrijedi hiljadu riječi”… Svakako, ali eto, tek onako, iz nasušne potrebe, potrebe duše da ono što oči vide i ona sama osjeti pretoči u riječi, tek nekoliko redova… (Samo)osvrt, ogledalo koje nosimo hodeći kroz ovaj svijet i koje, kako čuveni književnik mudro reče, nije krivo za ono što
odražava, kako god da je shodno da se nazove, neka ostane, možda kao svjedočanstvo, apel, vapaj ili jedino kao veliki znak pitanja sa uzvičnicima koji hode iza njega tražeći odgovor…
Kada i kako se desilo da na “tuđu” ispruženu ruku sopstvenu guramo sve dublje u džep, ali ne sa namjerom da odatle uzmemo nešto što bi tu “tuđu” učinilo punom, odgovorilo joj, već da bismo se nemarno okrenuli, nošeni sopstvenim brigama, jer, za ime svega, pa i nama je teško, i mi sa mukom zarađujemo za koru hljeba, pa zašto, onda, i svi drugi ne bi mogli?! Lakše je tu sjesti, ispružiti ruku, čekati da neko “udijeli” koliko toliko, i tako iz dana u dan… Lakše? Da li je? I čije je to lice i ispružena ruka, šta se krije iza nje? Generalizacija, stereotipi, predrasude kojima robujemo često nespremni ili ne znajući da u Drugom vidimo sebe, da shvatimo da smo svi dio mozaika zvanog svijet i život i da je svako parče, ma koliko sitno bilo, podjednako važno da bi mozaik bio to što jeste, da bi bio potpun… Ne radi se samo o uzmicanju i neosjetljivosti prema ispruženoj “tuđoj” ruci… To je “samo” jedna “crtica” u onom nizu koji lice svijeta, života i onog Ljudskog čini neprepoznatljivim, mračnim, ružnim, čini svime sem dostojanstvenim da bude nazvano Ljudskim što ne znači da se može nazvati životinjskim – naprotiv… Čak ni kod životinja se ne mogu naći postupci koje nalazimo kod nekih “ljudi”, čak i tu se često može naći više topline. Uostalom, ako ćemo “mak na konac” životinja i ne može drugačije, ne može van i protiv svoje prirode – jedino čovjek to može i baš zato je jedino on odgovoran za ono što jeste, što (ne)čini a što bi mogao da čini. Odgovoran kada na vapaj i molbu Drugog uzvraća ćutanjem, kada nepravdu ravnodušno posmatra, kada bezobzirno podiže zidove oko svoga Ja, kada namjerno ili pod lažnim izgovorima “teških vremena” zaboravlja ono “sitno” a nasušno – toplu, iskrenu riječ razumijevanja ili makar samo i ćutanje, ono koje je spremno da saosjeća, da se otvori prema Drugom, da ga ne osuđuje, samo da sasluša, nekima je samo toliko potrebno… Da izvučemo ruku iz džepa i da je pružimo Drugom jer taj Drugi nije neko ko je tuđi…
Dovoljno je samo da mu pogledamo u oči i u njima vidimo sebe…
P. S. We’re all in the same boat.
S.M.
