Većina višečlanih porodica se svakodnevno suočava sa brojnim problemima. Ali kroz šta sve prolazi samohrana majka Fahreta Gerović sa svoje petoro djece to samo ona zna. Suprug ju je napustio prije dvije godine i od tada sama vodi brigu o svemu. Ona je i otac i majka.
-Teško je insanu biti sam, ipak smo dvadeset godina bili u braku, a on je otišao i ostavio nas kao da nikad njegovi nismo bili. Ali samo nek su mi djeca živa i zdrava pa ću se za sve izboriti, priča Fahreta.
Godinama je ova žena strahovala za krov nad glavom, nije imala ništa svoje. A onda se jedna majka sažalila na njenu djecu i poklonila im dio svoje zemlje kako bi imali gdje da žive.
-Ja Fahretu ranije nisam poznavala. Na jednom od sastanaka Udruženja čula sam za njen slučaj i nešto me steglo oko srca, nisam mogla da dišem. Bilo mi je žao te djece i ja sam rekla da ću joj pokloniti zemlju koja će 1/1 biti njena tako da joj je donacijom mogla biti izgrađena ova kuća. To sam uradila za zdravlje svoje djece i unučadi, kaže Nezira Sulejmanović.
-Ni ja nisam poznavala Neziru i nisam vjerovala da će ona meni dati tu zemlju. Međutim, ona meni ne samo da je dala tu zemlju na kojoj se sad nalazi moja kuća nego mi je pomogla i oko prevoda plativši 1 200KM sve te troškove, rekla je Fahreta.
-Hvala Neziri do neba što je dala da imamo nešto svoje, meni je drago da mama ima svoju kuću, kaže Fahretina kćerka Hamzija.
Fahreta je zahvalna na svemu što je dobila, ali ipak njeni problemi time nisu riješeni. Kuća u kojoj živi nema kupatilo, a i struja i voda koje koristi nisu njeni, nego joj opet Nezira izlazi u susret i pomaže koliko može.
-Struju mi daje žena preko svog sata, kad imam novac ja platim, a kad nemam ona mi isključi. Vodu isto nemam, kad ona ima viška u bazenu onda meni da, kad nema snalazimo se. Od 35 maraka dječijeg dodatka nekad platim struju, ali onda nemam djetetu za autobusku kartu do škole, ako dam njemu za kartu, onda moram da se zadužim za struju i tako petljamo. Uvijek imam nekog duga, kaže Fahreta Gerović.
Za hranu i struju je najteže obezbijediti novac, ali i nedostatak kupatila ovoj porodici predstavlja veliki problem.
-Kupamo se u koritu. Djeca su već velika, ako sin treba da se spremi za školu, mi moramo izaći napolje. Ako kćerka treba da se okupa, opet moramo izaći napolje jer oni su već tinejdzeri, to je posebno teško, priča Fahreta.
Ćazim pomaže majci, a i Nermina, nakon što zbog loše finansijske situacije nije imala mogućnost da upiše srednju školu, radi sve kućne poslove kako bi majci koliko-toliko ublažila ionako tešku svakodnevnicu.
-Nije mi teško da cijepam drva, ali mi je teško kad nemam za kiflu i sendvič, a moji drugovi imaju. I teško mi je što nemam patike i odjeću za školu, kaže Ćazim.
-Mogu da perem suđe i radim po kući, ali su mi drugarice pričale da je baš lijepo ići u srednju školu. I ja bih voljela da završim bar hemijsku. Kad god pričam sa nekim od prijatelja koji idu u školu poželim da i ja jednog dana nastavim školovanje, govori petnaestogodišnja Nermina.
-Ja sad imam svoje dijete i potpuno razumijem majku jer sam u istoj situaciji kao i ona. Teško je kad djeci ne možeš da obezbijediš ono osnovno, ističe Hamzija Tursunović.
Osim zdravlja i želje za boljim životom, ovoj porodici sve drugo nedostaje. I mi smo krenuli putem novih priča, a Fahreta je sa svojom djecom ostala u kući bez kupatila, struje i vode.
